Komentar Marka Perožića
Da društveno humanistički fakulteti doživljavaju krizu identiteta i da mnogi uvaženi profesori dižu neviđenu paniku zbog progona temeljnih civilizacijskih vrednota sa sveučilišta, nije nikakva novost. Bez daljnjega, mnogo je potpisnika najnovijeg poziva na štrajk vrhunskih profesora od kojih su neki i meni predavali, i mnogi od njih učinili su mnogo za humanije društvo, ali zašto onda argumenti koje skupno navode i potpisuju u pozivu za štrajk zvuče tako falš i neiskreno?
Pet visokoškolskih dogmi
Profesori su, kao prvo, ‘zgroženi daljnjom komercijalizacijom znanosti i visokog obrazovanja’ (tj. njihovim potpunim podvrgavanjem interesima kapitala što je kratkoročno posebno nepogodno za društveno-humanističke znanosti, a dugoročno za znanost, visoko obrazovanje i društvo u cjelini). Kada bismo tu izjavu mogli staviti u kakav uređaj za univerzalni prijevod na jezik poreznog obveznika, to bi zvučalo otprilike ovako: ‘Ne možemo vjerovati da itko smatra kako treba mijenjati činjenicu da 85 posto proračuna zagrebačkog Sveučilišta ide na plaće zaposlenika, a preostalih 15 posto na hladni pogon! Kako itko može pomisliti da bi pravi filozof mogao mudro filozofirati, ako pritom mora brinuti o tome da to nekoga mora zanimati?’ Sasvim je jasno da su profesori ovdje spremni braniti stav kako postoje neke druge struke koje trebaju privređivati dok njih interesi kapitala apsolutno ne zanimaju. Ili drugim riječima, tu su recimo vodoinstalateri ili građevinari koji će svojim radom nama omogućiti miran život u kabinetu. U međuvremenu mnogi se od nas neće pretjerano truditi oko svojih studenata, tekstove koje ćemo objavljivati služit će samo tome da bismo mogli napredovati, a u međuvremenu ćemo proždirati gotovo čitav proračun sveučilišta na vlastite plaće.
Više u članku na Tportalu.
Oznake: Filozofski fakultet u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu