Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju: u nekom malom hrvatskom gradu postoji srednja škola ili gimnazija. Ta gimnazija prima onoliki broj učenika koliki je propisan kvotom koju određuje Ministarstvo. Osim tih učenika, međutim, ta škola povrh još upisuje onoliko učenika koliko sama odluči. Tim učenicima upisanima preko kvote škola naplaćuje školarinu. Tu školarinu zadržava sebi i tim novcem plaća što joj se prohtije – materijalne troškove, ploče i kredu, stimulacije, interne honorare.
Pokušajte zamisliti i sljedeći slučaj. U jednoj županijskoj bolnici imate odjel koji djeluje u zgradi koju je sagradilo društvo i radi na aparatima koje je kupilo društvo. Taj odjel, međutim, ne naplaćuje participaciju HZZO-a. Naprotiv – participaciju određuje po svojoj volji, samostalno je razrezuje, određuje tko će je plaćati i u kolikom iznosu, a novac od te participacije završava na žiroračunu klinike koja ga potom koristi po vlastitoj volji. Onog tko se protiv tog stanja pobuni, klinika šutne niz štenge, zaprijeti Ustavnim sudom i glasno zavrišti da joj se zadire u strukovnu autonomiju.
Apsurdno? Izvan pameti? Ne vjerujete da takvo što postoji? Smatrate da takvo što nije moguće čak ni kod nas, u jednoj nadrealno nesređenoj zemlji kao što je Hrvatska? E, pa ako to mislite – onda ste u krivu. U našoj zemlji, naime, postoji sustav koji djeluje upravo ovako kako sam opisao ovim dvama primjerima. Postoji sustav koji je dio državnog aparata, koji plaće i hladni pogon prima iz budžeta. Međutim, taj sustav posve samostalno odlučuje što će i u kojoj količini proizvoditi, kome će i koliko to naplaćivati i kako će tim novcem raspolagati. A sustav o kojem govorim zove se visoko školstvo.
Više u članku Jutarnjeg lista.
Oznake: MZO, Zakon o sveučilištu, Zakon o visokom obrazovanju, Zakon o znanosti
